Sanatorijum

Vrijeme je da potonule brodove prestanem nazivati podmornicama i potražim sreću ... na kopnu.

.

Biće dana kad će ti se činiti da put kojim ideš nije pravi. Prepoznat ćeš to po teškoćama i preprekama na koje ćeš nailaziti, a bit će ih, vjeruj, mnogo. Pravi put nikad nije lak. Ali, na kraju, dostići ćeš svoj cilj. Ako izdržiš do kraja.

Ljepotu vjere zaista može spoznati samo onaj ko je spoznao ljepotu grijeha.

Kako je žalosno shvatiti da nemam o čemu razgovarati sa ljudima sa kojima sam nekad razgovarala o svemu. #neverbethesameagain

Ali one uvijek imaju posebnu posvetu.

Voljeti nešto iz mržnje prema nečemu je jadno.

Odbolujem svaki put kad zima klekne pred proljećem.

Osjećaš gorčinu dok piješ iz te čaše? Nije čudo, nije vino, to su moje suze.

U životu ne možete uvijek spriječiti udarce koji su vam namijenjeni, ali ih možete predvidjeti. Bol neće biti manja, ali će sigurno biti podnošljivija.

Lakše je podnositi posljedice zbog krivice, nego dokazivati vlastitu nevinost.

Iskreno žalim žene kojima se život sveo na mijenjanje pelena, brisanje slina i beskrajne razgovore o hapicama i vakcinama. Teško da ću ikad shvatiti tu opsesivnu ljubav i slijepo robovanje djetetu. Ne shvatam one kojima je majčinstvo vrhunac i ispunjenje uloge u ovozemaljskom životu.

Opraštam ti, jer znam da će doći dan kad sam sebi nećeš oprostiti.

Dobro je kad ti ljudi pokažu gdje ti je mjesto. Onda i ti njih postaviš na pravo.

Novi dan, novi podočnjaci. Vrijeme je da sebi oprostim neke od grešaka.

Ono što je razbijeno, razbijeno je.

Ako opet nemaš nešto protiv, večeras bih zaista željela spavati. Poštedi me bar noćas svojih plima i oseka.

Pomalo zavidim onima koji plativši račune za svaki pojedinačni mjesec, s olakšanjem odahnu. Kako se plaćaju oni drugi računi? Znam ja najbolje.

Ponekad mi tako dosadi moja slika u ogledalu. One iste, male tužne oči, nebrojeno puta ostakljene. Blijedo lice zbog kojeg sam uvijek izgledala umorno i bolesno, i usne koje znaju samo za jedno: molitvu.

Sačekala sam da zatvori vrata kako bih mogla u miru isplakati bol.

Ne znam objasniti gomilu ubjeđenja koja me vode, ne znam pronaći riječi za osjećanja koja se jave, ne znam biti drugačija nego što jesam. Ne znam, niti pokušavam. Najteže odluke prepustim onoj smiješnoj djevojčici sa kikicama koju snažno čuvam u sebi. Ne postoji ta planina koju ona ne bi preskočila jednim hop. Devedesete je nisu uspjele natjerati da odraste. Promijenila je gomilu igrališta, ali ipak sačuvala magičnu prašinu u svojim džepovima. Još uvijek igra žmire između zgrada. Uzdam se u nju da će i iz ove igre izaći kao pobjednik, sa najviše klikera ...

Nikad ne znaš koliko si jak, dok biti jak nije jedini izbor koji imaš.

Nije mi baš po volji ovo što mi namećeš u posljednje vrijeme. Ali, neka bude volja Tvoja. Moje mi, ionako, ponestaje.

Ovih dana Bog je opet odlučio staviti moju vjeru na veliko iskušenje. Ja sam danas opet odlučila da mu odolim. Sad smo kvit.

Ostavljam suze po putu kojim odlazim, da tuga zna kuda da se vrati kući.

Naučila sam joj po glasu prepoznati kad je loše. A danas je bila loše. Ni ja nisam onda bila ništa bolje.

Čudno je kako u onom trenutku nisam imala predstavu šta će se sve desiti.

Budi siguran da, čim prestanem plakati, u glavi imam plan koji će te natjerati da zažališ što si izazvao moje suze!

"Jutra su bila neobično teška. Probuditi se u toplom krevetu i biti svjestan toga da te vani ništa toplo ne čeka, bilo je užasavajuće. Prekretnice i raskršća su me uvijek plašila, a sada je na meni bilo da odlučim u kojem smjeru ide moj život. Nisam mogla sama, nisam znala sama. A morala sam."

Ona je strpljivo činila sve da pridobije moje prijateljstvo. I kad je  konačno uspjela, nisam joj to željela pokazati, iako sam u sebi priznala njenu pobjedu. A zaslužila je ... više od toga.

"... Anđele moj sa nebesa što si pala dok si letjela, među ove nakaze, i sad se ne znaš boriti jer ti je sve čudno kako su ljudi zli i pokvareni ..." 15.12.2012. 20:14 h

A ja ko ja  - uvijek bez pancira

Ex yu rock. I sjećanje na godine koje nisam zapamtila. Kažu da su bile bezbrižne.

"Nemoj otići". Bilo je to sve što je govorio u pauzi između vazduha i poljubaca. "Nemoj otići". Nisam otišla. Ni iz njegovog kreveta, ni iz njegovog života.

Da još jednom zašijem rupe na svojim snovima.

Toliko sam dugo bježala, ne ostavljajući ni vrijeme ni prostor da srce donese konačnu presudu, toliko sam dugo poricala, da bih se na kraju ipak vratila u najsigurnije mjesto na svijetu: njegov zagrljaj.

Otkako si otišla imam previše Sebe.

Ne dijelim ljude na dobre i loše. Sami su se podijelili na loše i još gore.

Istog trenutka postalo mi je jasno da nemam više nikoga. I da se mogu osloniti na jedinu preostalu osobu kojoj sam mogla vjerovati - sebe.

Uživaj u svom inatu kad već misliš da će ti donijeti nešto dobro. Reći ću ti šta će ti donijeti: besane noći i kajanje.

"Tako si djetinjasta!" - oduševljeno je rekao. "Jednom ću i ja odrasti" - odgovorila sam, i pomislila u sebi "samo što me tada više nećeš voljeti"  .......

Znam da sam uspjela onda kada volja koju imam nadjača bol koji osjećam.

Odjednom me obuzela neka čudna tuga, koje je imala prizvuk nostalgije. Imala sam osjećaj da mogu predvidjeti kakav će biti kraj svega što se dešavalo. I umjesto straha pojavila se ravnodušnost, najopasnija od svih bivših emocija, i prosto sam se rastužila nad sobom jer mi je bivalo svejedno. U vazduhu se mogao namirisati dah ranog proljeća. Uzalud sam po nebu tražila poneku lastu.

Gledam osobu koju poznajem, ali je ne prepoznajem.

"I šta si uradila nakon svega?"
"Oprostila sam".
Tišina. Znam da ne razumije.
"Zaboravila si šta su ti uradili".
"Nisam".
Zaboraviti ne bih mogla sve i da hoću.
"Zašto si onda oprostila? Da im opet daš šansu da te povrijede".
"Da sebi dam šansu da budem bolji čovjek".

Hajde da se pravimo da se to nikad nije ni dogodilo.
#Šapni mi još jednom tu najstariju na svijetu laž: izvini, neće se ponoviti.

Sreća je ovih dana došla u novom obliku. Ali, poučena starim iskustvom, okrenula sam joj leđa.

Nije strašno kad sam tužna. Strašno je kad nisam, jer to onda nisam ja, već neko obmanjen većom ili manjom iluzijom trenutka. Sreća je obično uvertira za nesreću. A nesreća je prirodno stanje nas mentalno drugačijih. I zato volim svoju tugu. Valjda je to jedino što je zaista moje.

saMo ozdravi Mi ti.

Čovjek je čovjeku vuk. Vuk je i psu. Pas i vuk su daleki rođaci.Posljednjih dana svjedoci smo činjenici da suživot osim sa ljudima, nije moguć ni sa psima. Čovjek i pas su podigli ratne sjekire.Toliko o najvjernijem prijateljstvu.

Dan je počeo sa jakom glavoboljom, po svemu sudeći, bolje neće ni završiti.

Odrezana krila počela su rasti. Dobro je.

- biti drugačiji nije dar, nego prokletstvo.

Ali, znam kako boli.

Varijacije moje volje na tu temu izuzetno su visoke. # Dan koji ne volim. # Snijeg koji ne volim. Pogled ka nebu. Tišina.

On. Treće lice jednine. Zamjenica koja NEMA zamjenu.

Uvijek se dočekam - na srce.

Nisam ja za ovaj Svijet, ali eto, nemam gdje .....

Sa iskrenim srcem uvijek ste na meti onih koji ga nemaju, ali bi da osjete ...

Ali, Savjest - to je ono što će da te boli i onda kad se svi dijelovi tijela budu osjećali izvrsno.

Tugo, nemam ja toliko kofera, da spakujem sve što će trebati uz put. Ponijeću samo osnovno: flašu vode i Zonadin.

I ne volim princip "pamti - pa vrati", to bi mi ukaljalo obraz! Nema ljepše pobjede od pogleda u tvoje oči bez grižnje savjesti, a znati da će te vlastito srce od srama izdati ...

Ima u mojoj duši ožiljak koji samo u snu boli.

‎"Ovakva će te teško zavoljeti, teško ćeš joj se svidjeti, i teško će ti to ona priznati. Ma, i kad prizna, opet će ti teško pokloniti ljubav. Ali kad te zavoli, neće te, prijatelju, nikad ni prevariti ni iznevjeriti. Takva ti je ona ..." :)

Nisam mogla sebi oprostiti onaj osjećaj razočarenja koji sam izazvala u njenoj duši.

Ovo nije samo mala tuga, riječ je o prvoklasnoj depresiji. 2012. bit će bolja, jer gora ne može. Znam.

u potrazi za samom sobom :)

Koliko košta jedan osmijeh?

Tačno se sjećam trenutka u kojem sam te prestala voljeti.

‎"Ti si svakako bila zaljubljena, zar ne? I to više puta, jesam li u pravu? Ali, još uvijek ne znaš šta je to ljubav. Ne znaš, tvrdim ti. Desilo ti se da plačeš cijelu noć? I da loše spavaš cijeli mjesec? Možda si pisala pjesme i pomalo se igrala idejom o samoubistvu? Naravno, znam kako je to. Ali, to nije ljubav, ljubav je nešto drugo. Ljubav je ovo što imamo ti i ja ... "

Meni je dobro poznat onaj osjećaj kad se suze pretvaraju u ledenice.

A KAO DA NIJE. KAD SAM BEZ TEBE. SVE ISTO MI JE.

Jučer je bio jedan od onih dana koji ne treba da budu, zbog kojih se mrzi kalendar i svako sjećanje. Onaj dan kad sve što uradiš ili pokušaš da uradiš krene naopako. A onda ...

"Još malo, ljubavi". I utonem u taj ljekoviti zagrljaj ......



Pogledala sam na sat. Vremena više nije bilo!

Plakat ćeš kao kiša, i otići  kao lišće sa jesenjim vjetrom, žalosna, sigurna da sebi nikad nećeš oprostiti. Ali, probudit će se tvoje srce u jednom vrućem, ljetnom danu u kojem će biti mnogo sunca, i zamijenit ćeš tugu plača u sjajne osmijehe ... I doći će, zagrljaj koji će te ugrijati, i čut ćeš jednu od onih rečenica koje će te iznenaditi, nečija koža će liječiti tvoje želje, čar zvijezda.
Bit će dana kad ćeš misliti da je život nepravedan i plakat ćeš, i često ćeš pomisliti na trenutak u kojem si rekla ne. Ali, doći će, poezija snijega koji ne stvara buku .... Doći će.

Ljudi često kažu ono što ne misle, ali još češće ne kažu ono što misle. Ironično. Prvi griješe iz nehata, drugi s predumišljajem. Bizarno.

Valjda se Odabrani, između ostalog, od Običnih razlikuju i po tome što je očekivanje nesreće njihovo prirodno stanje, a tegobe (fizičke i psihičke) svakodnevnica. Dobar dan, tugo, je njihova ovozemaljska himna, ali, od njih nećete čuti ni jecaj ni žal ... Samo škljocanje zubima onda kad odluče ići dalje, hiljaditi put ispočetka.